PIŠE: Mr Dijana Gušić
Postavlja se jednostavno pitanje: Da li se na osnovu pomenutih kriterijuma suvereniteta, unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine i njene pozicije u svijetu, ona može smatrati nezavisnom i suverenom državom?
Ovaj dio će biti podijeljen u dva glavna dijela: spoljne, odnosno unutrašnje limitacije suvereniteta Bosne i Hercegovine. Naravno, kao što smo se i dosad mogli uvjeriti, čudno bi bilo kada bi situacija bila tako jednostavna, jer postoje faktori koji su istovremeno i spoljni, jer su posljedica odluka stranih sila, i unutrašnji, jer se nalaze u samoj Bosni i Hercegovini, kao što je, na primjer, visoki predstavnik.
Zbog toga je ova podjela čisto orijentaciona. Na kraju ovog dijela biće opisane posljedice ograničenog suvereniteta Bosne i Hercegovine i u kontekstu svjetske politike, ali i u kontekstu unutrašnjeg osjećanja i vjere u državni poredak.
Spoljne limitacije suvereniteta Bosne i Hercegovine
U svijetu postoji veoma mali broj istinski suverenih zemalja, ako postoje uopšte. Na sasvim metafizičkom nivou, budući da na svijetu ne postoje autarkije, svaka država na neki način zavisi od neke druge. To znači da nijedna država, pa čak ni najmoćnija, ne može bezobzirno da donosi odluke bez osvrtanja na reakcije drugih zemalja, jer to u velikoj mjeri može negativno da utiče i na nju. Osim toga, istorija nas je naučila da i najveće sile padaju kada se mnoštvo manjih udruže protiv nje. Ovi faktori važe za sve i ne postoji sila na svijetu dovoljno velika koja može sebi da priušti da ih ignoriše.
Međutim, i pored ovih uzročno-posljedičnih odnosa, koji se mogu smatrati prirodnim, postoji i određeni broj institucionalizovanih ograničenja suvereniteta skoro svih zemalja.
Počnimo od glavne svjetske institucije: Ujedinjenih nacija. Stvorene nakon Drugog svjetskog rata, kao nasljednik nefunkcionalne Lige naroda, Ujedinjene nacije su zamišljene kao forum u kojem će sve države u svijetu imati svoj glas. Ujedinjene nacije imaju 6 glavnih organa, na desetine agencija i povezanih institucija i 193 države članice. Daleko najvažnija institucija Ujedinjenih nacija je Savjet bezbjednosti, zbog toga što jedino on ima moć da donosi odluke koje su obavezujuće za sve države članice, koje se, u slučaju nepoštovanja tih odluka, suočavaju sa sankcijama, pa čak i vojnom intervencijom.
Savjet bezbjednosti čini 15 država, od kojih su pet stalne članice sa pravom veta: SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska. Na osnovu te činjenice možemo zaključiti da ovih pet država ima veći stepen suvereniteta od ostalih, jer s obzirom da imaju pravo veta, Savjet bezbjednosti vjerovatno nikad neće donijeti odluku kojom bi ih prisilio da urade nešto što ne žele.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, Savjet bezbjednosti je igrao i još uvijek igra veliku ulogu, budući da on donosi konačnu odluku o mnogim pitanjima, od kojih je trenutno najvažnije imenovanje visokog predstavnika. Dakle, Ujedinjene nacije, kroz Savjet bezbjednosti, umanjuju suverenitet Bosne i Hercegovine još u većoj mjeri nego što to čini drugim zemljama, zbog toga što imenuje zvaničnika, koji ima apsolutnu moć u Bosni i Hercegovini.
Međunarodni sudovi su takođe faktor koji umanjuje suverenitet većine država, zbog toga što odluke mnogih međunarodnih sudova imaju prednost u odnosu na državne sudove. Opet i ovdje postoji velika razlika među državama, jer je teško zamisliti da se, recimo, vojnicima SAD sudi za ratne zločine, kao što je to slučaj sa bivšom Jugoslavijom ili Ruandom. Činjenica da iznad Vrhovnog i Ustavnog suda jedne zemlje stoji neki drugi sud znači da je sposobnost te države (a vidjeli smo da se država sastoji iz tri grane vlasti, koja podrazumijeva i sudstvo) da samostalno donosi odluke umanjena. U kontekstu Bosne i Hercegovine možemo pomenuti dva primjera, iako ih je daleko više.
Prvi je postojanje Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu, koji procesuira ratne zločine počinjene tokom nasilnog raspada Jugoslavije. Postojanje ovog suda je takođe posljedica odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i uspostavljen je radi nemogućnosti same Bosne i Hercegovine da sama procesuira ratne zločine počinjene na njenom prostoru tokom rata. Opet, radi se o logičnoj odluci, jer sudovi Bosne i Hercegovine nisu u stanju da procesuiraju te zločine.
Drugi primjer, koji već godinama prouzrokuje ozbiljne političke probleme u Bosni i Hercegovini je slučaj Sejdić/Finci. Radi se o presudi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu po tužbi pripadnika romske zajednice Derva Sejdića i jevrejske zajednice Jakoba Fincija koji se, prema sadašnjem Ustavu, ne mogu kandidovati za mjesta u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Doma naroda Bosne i Hercegovine, budući da se na ove pozicije biraju pripadnici konstitutivnih naroda – Srba, Hrvata i Bošnjaka.
Odluka Suda je pokrenula lančanu reakciju, jer međunarodna zajednica očekuje da se odluka inkorporira u Ustav, što bi moglo da naruši ionako labilnu političku ravnotežu Bosne i Hercegovine. Na ovu opasnost je ukazao i jedan od 14 sudija koji je glasao za presudu (od ukupno 17 sudija), Italijan Đovani Bonelo (Giovanni Bonello) u svom izdvojenom mišljenju u kojem, između ostalog, navodi:
„Vjerujem da je ova presuda razvela BiH od realnosti njene vlastite prošlosti. Dejtonski sporazum je postignut dugotrajnim i upornim pregovaranjem čiji cilj je bio stvaranje institucionalnih tijela koja su se skoro isključivo bazirala na sistemu kontrola i balansiranja između tri zaraćene etničke skupine“.
Bonelo je ovdje uvidio razliku između poželjnog i realnog, što se ne može reći za veliki broj zapadnih zvaničnika, među kojima su neki bili i visoki predstavnici.
Među vanjskim faktorima koji ograničavaju suverenitet Bosne i Hercegovine svakako treba pomenuti i kreiranje vanjske politike. Teoretski, kao što je prethodno pomenuto, vođenje spoljne politike Bosne i Hercegovine je u rukama Predsjedništva. Međutim, osnovni principi bosanskohercegovačke spoljne politike, koji se u javnosti nazivaju evroatlanskim integracijama, su unaprijed određeni od strane vanjskog faktora.
Primjera radi, u opštem opisu visokog predstavnika, na zvaničnoj stranici OHR-a, stoji:
„Visoki predstavnik sarađuje sa građanima i institucijama Bosne i Hercegovine, te međunarodnom zajednicom kako bi osigurali da se Bosna i Hercegovina razvije u mirnu i održivu demokratsku zemlju, na putu ka integracijama u evroatlantske institucije“.
Dakle, „integracije u evroatlanske institucije“ su neupitne, i zbog toga je međunarodna zajednica uspostavila posebne institucije koje će se pobrinuti da Bosna i Hercegovina na tom putu ne „zaluta“. Postavlja se pitanje kada je narod Bosne i Hercegovine odlučio da krene tim putem? Da li je ikada sprovedena opširna i politički zrela diskusija o tome da li je Bosni i Hercegovini uopšte u interesu da se priključi „evroatlanskim institucijama“?
Naravno, politička realnost ostavlja malo alternativa ovom putu, ali slijepo i inertno kretanje ka nečemu samo zato što to nalažu strane sile će u budućnosti imati velike posljedice, jer građani Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri nisu svjesni kuda im se zemlja uopšte kreće. Sa druge strane, kada zvaničnici Republike Srpske izraze skepsu povodom ove situacije, konstantno bivaju optuživani za navodnu destabilizaciju zemlje. Pri tome, niko od zvaničnika demokratskog Zapada (koji je najbučniji u kritici) ne obrazlaže zbog čega je demokratsko izražavanje mišljanja toliko opasno. Kako to da Velika Britanija može da raspravlja o svom članstvu u Evropskoj uniji, a Bosna i Hercegovina ne može?
Ova situacija jasno pokazuje u kolikoj mjeri je Bosna i Hercegovina ograničena u donošenju odluka, pa samim tim i u svom suverenitetu. Velike sile imaju veći uticaj u donošenju ključnih odluka nego sam narod. Ovo nas opet dovodi do zaključka da je glavni garant postojanja Bosne i Hercegovine njeno međunarodno priznanje, a ne volja svih njenih građana. Bosna i Hercegovina je zemlja koju zvanično čine tri konstitutivna naroda i ostali, te se sve odluke moraju donositi dogovorom. Kada god to nije slučaj, Bosna i Hercegovina se ne može smatrati ni demokratskom ni suverenom državom.
Unutrašnje limitacije suvereniteta Bosne i Hercegovine
Spoljni faktori koji ograničavaju suverenitet Bosne i Hercegovine u određenoj mjeri ograničavaju suverenitet velikog djela drugih zemalja. Primjera radi, Njemačka bi se takođe morala povinovati odluci Evropskog suda za ljudska prava ili Savjeta bezbjednosti podjednako kao i Bosna i Hercegovina. Međutim, sa sigurnošću se može tvrditi da ova ograničenja u većoj mjeri važe za Bosnu i Hercegovinu nego za većinu drugih zemalja.
Unutrašnje limitacije suvereniteta Bosne i Hercegovine još jasnije ukazuju na to da je ona nedovoljno suverena. U ovom slučaju postoje čisto unutrašnji faktori, te faktori koji su, iako unutrašnji, pod uticajem spoljnih sila, odnosno posljedica stranih odluka.
Počnimo od čisto unutrašnjih, a to je institucionalna konstitucija Bosne i Hercegovine. Političko-administrativna struktura je već opisana u prethodnom dijelu i već iz nje se da zaključiti da, bar ustavnopravno, entiteti imaju veliki stepen nezavisnosti u odnosu na državu i da država ne može donositi odluke bez nje, što preneseno znači da posjeduju i visok stepen suvereniteta. Sada se opet vraćamo na tvrdnju da suverenitet Bosne i Hercegovine i istorijski, i pravno, i realno leži u entitetima, a ne u državi. U kolikoj mjeri dva entiteta shvataju i koriste svoj suverenitet je sasvim drugo pitanje.
Naime, Republika Srpska veoma ozbiljno i doslijedno shvata svoju autonomiju i oštro reaguje na njeno ugrožavanje, koje je učestalo. Federacija Bosne i Hercegovine ni blizu ne ostvaruje toliki stepen nezavisnosti. Razlozi za ovu drastičnu razliku nisu pravne, već političko-istorijske prirode i posljedica su ratnih zbivanja devedesetih.
Srpski narod se u ratu borio za autonomiju i Republika Srpska je rezultat te borbe, tako da je jedino logično da se Srpska nastavi braniti političkim i pravnim sredstvima. Sa druge strane, Bošnjaci su se prvenstveno borili za nezavisnu i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Svrha stvaranja Federacije Bosne i Hercegovine nije bilo ostvarivanje autonomije bošnjačkog i hrvatskog naroda, već vojno-strategijska odluka privremene prirode, dok je unitarna Bosna i Hercegovina ostala primarni cilj. Zbog toga stanovnici i zvaničnici ova dva entiteta u potpunosti drugačije shvataju njihovu ulogu i u ovom shvatanju leži većina političkih problema sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava u posljednjih 20 godina.
Drugi sasvim unutrašnji faktor je nedostatak nezavisnosti institucija Bosne i Hercegovine od dnevne politike. Naravno, logično je da je dnevna politika sastavni dio egzekutivne i legislativne grane vlasti, ali judikativna vlast bi morala biti odvojena i sasvim nezavisna, što u Bosni i Hercegovini nije slučaj.
Primjer za ovo su odluke Ustavnog suda o odlukama visokog predstavnika, koji se proglašavao ili saglasnim sa odlukama ili nenadležnim da tumači njegove odluke i nametnute zakone. U ovim odlukama redovno dolazi do razlike mišljenja između sudija različitih nacionalnosti. Jedan primjer za to je odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o nametnutom Zakonu o Državnoj graničnoj službi 2000. godine, kada je „sud stao na stanovište da nije nadležan da ulazi u ocjenu ovlašćenja Visokog predstavnika da donosi zakone, ali da se, ipak, radi o zakonu Bosne i Hercegovine, koji je, kao takav, i objavljen u Službenom glasniku BiH“.
U ovoj odluci, sudije iz Republike Srpske su imale izdvojeno mišljenje. Pošto su sudije Ustavnog suda iskusni i vrhunski pravnici koji sude po istom Ustavu, teško je povjerovati da su različite odluke posljedica različitog tumačenja Ustava, već su prije odraz nacionalne politike. To vodi do zaključka da je politika, a ne zakon, ono čime se povode sudije Ustavnog suda, što bi bilo nezamislivo u bilo kojoj ozbiljno uređenoj državi. Međutim, sudije Ustavnog suda se ne mogu smatrati isključivo odgovornim za ovu situaciju, već međunarodna zajednica, na čelu sa visokim predstavnikom, čije su neprincipijelne odluke rezultirale uplitanjem nacionalne politike tamo gdje joj nije mjesto.
Ustavni sud Bosne i Heregovine ima ukupno devet sudija, od kojih su troje stranci. Strane sudije su takođe sudile i u Sudu Bosne i Hercegovine. Dakle, judikativna vlast Bosne i Hercegovine na najvišem nivou je ugrožena zato što nije nezavisna od dnevne politike i zbog prisustva stranih sudija. Opet treba naglasiti da demokratska, nezavisna i suverena država mora da ima funkcionalne i nezavisne sve tri grane vlasti i cijeli sistem je ugrožen ukoliko je ugrožena samo jedna grana, a sudska grana u Bosni i Hercegovini to svakako jeste.
Dalje, i sam Ustav Bosne i Hercegovine je problematičan, zbog toga što nije posljedica političkog dogovora, već mirovnih pregovora. Narod Bosne i Hercegovine, koji je zvanično nosilac suvereniteta, nije taj koji je donio Ustav, što ukazuje na još jedan deficit suvereniteta.
Naravno, ne smijemo zaboraviti da se u Bosni i Hercegovini i dalje nalazi 600 stranih vojnika u okviru misije EUFOR-a. Neposredno nakon rata ovaj broj bio je daleko veći i iznosio je desetine hiljada vojnika, ali brojevi nisu toliko bitni koliko činjenično stanje, a to je da su u Bosni i Hercegovini stacionirane strane trupe.
Visoki predstavnik kao osnovna prijetnja državnosti i suverenitetu Bosne i Hercegovine
Opisivanjem unutrašnjih limitacija suvereniteta Bosne i Hercegovine, navedeno je nekoliko faktora koji bez sumnje ukazuju da ova zemlja ima ozbiljan deficit nezavisnosti i državnosti. Ipak, ni prethodno navedeni faktori nisu u potpunosti jedinstveni za Bosnu i Hercegovinu i u modernoj istoriji se mogu naći slični primjeri, posebno nakon ratnih zbivanja.
Nakon poraza nacionalsocijalističke Njemačke, Saveznici su je podijelili i okupirali, održan je Nirnburški proces, a Njemačka je na cijeloj svojoj teritoriji postala u potpunosti nezavisna i ujedinjena tek padom Berlinskog zida 1989. godine. Ovo je urađeno kako bi se pobrinulo da Njemačka ne započne novo krvoproliće globalnih razmjera i utoliko su potezi Saveznika bili logični i opravdani. Proporcionalno tome, slični potezi međunarodne zajednice u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini možda i imaju određeno istorijsko opravdanje, mada se i tu postavlja pitanje koliko dugo će sve to da traje, s obzirom da 20 godina nije kratak period.
Međutim, čak ni poslijeratna Njemačka nije imala instituciju sličnu visokom predstavniku za Bosnu i Hercegovinu. Institucija visokog predstavnika je već predstavljena u ovom tekstu i pomenuta na više mjesta, ali sada će detaljnije biti opisano kako su visoki predstavnici u ovih 20 poslijeratnih godina izazvali nesagledivu štetu istinskom pomirenju, demokratičnosti i političkom sazrijevanju naroda u Bosni i Hercegovini.
U toku ovih 20 poslijeratnih godina „visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, od svog uspostavljanja, donio je čitav niz odluka kojima je direktno uticao na ustavotvornu, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u Bosni i Hercegovini“. Pri tom „nijedna odluka ili mjera visokog predstavnika ne može biti predmet sudskog preispitivanja od strane bilo koje sudske institucije“. Toliko moći imaju samo vladari u izrazito centralizovanim, apsolutističkim sistemima i diktaturama, mada se čak i oni mogu suočiti sa gnjevom svog naroda ukoliko previše ignorišu njegovu volju, što se često može vidjeti svuda u svijetu. Visoki predstavnik nema čak ni to ograničenje i on ne odgovara narodu Bosne i Hercegovine, već Savjetu za implementaciju mira, Evropskoj uniji i Savjetu bezbjednosti, na koje sam narod nema apsolutno nikakvog uticaja.
U obrazloženju svojih odluka, visoki predstavnik ukazuje da su njegovi potezi u interesu mirne, održive i funkcionalne Bosne i Hercegovine. U prenesenom značenju, on želi da kaže da njegove odluke nisu političke već funkcionalističke. Međutim, vjerovati da njegove odluke nemaju ozbiljne političke implikacije, čak iako su donesene u najboljoj namjeri, ili da same po sebi nisu političke, veoma je naivan stav.
Visoki predstavnik je donio veliki broj odluka koje vode centralizaciji Bosne i Hercegovine. Odluke su bile u različitim sferama, kao što su: sudstvo, Državna granična služba, prenos električne energije i mnoge druge oblasti, koje sad ne treba pojedinačno nabrajati. Ove odluke su centralizovale Bosnu i Hercegovinu bez saglasnosti svih njenih konstitutivnih naroda, koji su nosioci suverenitita ove zemlje. Ovdje treba naglasiti da centralizacija nije funkcionalistički, već isključivo politički proces. Naime, na svijetu postoji veliki broj i centralizovanih i decentralizovanih zemalja koje funkcionišu podjednako dobro (ili loše). Zbog toga se uspjeh jedne zemlje ne može mjeriti nivoom njene centralizacije, tako da su obrazloženja visokog predstavnika često besmislena.
Sasvim suprotno, odluke visokog predstavnika su zapravo uveliko doprinijele slabijem funkcionisanju Bosne i Hercegovine i zemlju su dovele do duboke političke krize, i to na dva načina.
Prvo, dovele su do dupliranja nadležnosti i institucija na zajedničkom i entitetskom nivou. Budući da nametnute odluke nisu bile rezultat dogovora unutrašnjih političkih struktura, kako bi to trebalo da bude, koji bi rezultirao prilagođavanjem etitetskih ili kantonalnih institucija, došlo je do situacije da je više institucija nadležno za istu sferu djelovanja. Tako se negativni efekti kod Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), ogledaju u tome da se u pojedinim oblastima rada i krivičnih djela, kao i pripadajuća odgovornost, istovremeno pored Agencije, nalazi i u nadležnosti MUP-a Republike Srpske, i predstavljaju svojevrsni paralelizam, dupliranje, sukobljavanje i koliziju nadležnosti. Osim što je sistem zbog toga postao i dodatno trom, ovo je dovelo i do bespotrebnog povećanja zaposlenika u državnom sektoru, što je dodatno opteretilo ionako skromne finansijske kapacitete Bosne i Hercegovine.
Drugo, odluke visokog predstavnika su u velikoj mjeri uticale na političke procese u Bosni i Hercegovini. Ova činjenica ima dosta dalekosežnije posljedice i to je jedan od osnovnih razloga zbog čega se Bosna i Hercegovina i 20 godina nakon rata još uvijek nije stabilizovala. Namećući odluke, visoki predstavnik djeluje van granica bosanskohercegovačkog Ustava i zakona na svim nivoima, jer njegove nadležnosti i moći nisu jasno definisane nijednim pravnim aktom Bosne i Hercegovine. Visoki predstavnik (je) postao jedna posebna institucija u Bosni i Hercegovini, čija je vlast najviša i pravno neograničena. Drugim riječima, Visoki predstavnik je jedna posebna suverena institucija u Bosni i Hercegovini.
Sa jedne strane to negativno utiče na funkcionere i političare u Bosni i Hercegovini. Znajući da njihove odluke i pozicije u svakom trenutku mogu biti opozvane, bosanskohercegovački političari još od početka postojanja Bosne i Hercegovine ne mogu da steknu potpunu odgovornost za svoje postupke. Demokratski sistemi funkcionišu po principu dihotomije između pozicije i opozicije, koje su rezultat volje naroda ispoljene na izborima.
Međutim, budući da nije isključivi nosilac moći, pozicija u Bosni i Hercegovini nikada nije pozicija u istinskom smislu te riječi, već je to visoki predstavnik, koji ima apsolutnu moć. Rezultat toga je da se politički proces u Bosni i Hercegovini često svodi na puko navijanje za ili protiv odluka visokog predstavnika. Pošto odluke visokog predstavnika uglavnom vode centralizaciji, koja je politički cilj većine bošnjačkih partija, one podržavaju te odluke i blagonaklonije posmatraju čitavu instituciju visokog predstavnika. Sa druge strane, zvaničnici iz Republike Srpske su redovno protiv tih odluka, jer je volja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini očuvanje autonomije za koju se taj narod izborio. Drugačije rečeno, to znači da su zvaničnici Republike Srpske konstantno u de facto opoziciji u odnosu na visokog predstavnika. To se veoma dobro može vidjeti u obraćanju dugogodišnjeg premijera i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Narodnoj skupštini Republike Srpske, 23. aprila 2009. godine:
„Nema sumnje da je poslije rata, vlast u BiH djelovala kao neproglašeni protektorat međunarodne zajedice, šta god ko podrazumijevao pod tim pojmom. Svih ovih godina, mimo izborne volje građana i mimo ustavnih institucija BiH i entiteta, OHR-ova struktura je djelovala na mnoge načine, bilo kroz direktno nametanje proposa, ili pak kroz druge vidove vršenja ničim ograničene i neodgovorne vlasti u BiH“.
Nešto kasnije, u istom obraćanju, Dodik ukazuje na više nego problematičnu terminologiju koja je korišćena u Komunikeu Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira od 26. marta 2009. godine u kojem je napisano: „6 zabrinutosti, 9 moranja, 12 trebanja, 1 instrukcija, 1 nezadovoljstvo, 3 apela, 5 poziva, 1 preporuka, 1 suzdržavanje, 1 ukidanje, 1 razočaranje, 1 preispitivanje, 1 podsticanje (energično), 1 osuda i zahtjev da svi drugi isto tako osuđuju – sve u svemu 44 stavke za djelovanje“.
Ovakva terminologija ni izdaleka ne ukazuje na poštovanje prema činjenici da je Bosna i Hercegovina suverena država i utoliko je Dodik u pravu kada je naziva „neproglašenim protektoratom“. Zapravo, bilo bi lakše ukoliko bi Bosna i Hercegovina zvanično bila međunarodni protektorat, jer bi onda pravna i politička situacija bila jasnija, a odgovornosti svih aktera bolje definisane. Osim toga, predstavnici Republike Srpske su često kritikovani od strane međunarodne zajednice što se protive radu visokog predstavnika i što dovode u pitanje postojanje Bosne i Hercegovine, kao da se o tim stvarima uopšte i ne smije govoriti.
Naravno, postoje teme koje su zatvorene za diskusiju čak i za demokratska društva, kao što su zaštita ljudskih prava ili odbacivanje principa nacionalsocijalizma. Međutim, da li institucija visokog predstavnika treba da ode ili da li uopšte ima smisla održavati Bosnu i Hercegovinu kao državu, su sasvim otvorena politička pitanja o kojima se mora raspravljati, inače ne možemo govoriti o demokratiji i u tom slučaju izbori su samo parada. Podsjećam da je i izvještaj Venecijanske komisije o ustavnoj situaciji i ovlašćenjima visokog predstavnika, 2005. godine, ukazao na to da institucija visokog predstavnika nije u skladu sa demokratskim principima.
Sa druge strane, donekle proporcionalno negativnom uticaju na političare, posljedice odluka visokog predstavnika se osjete i u narodu Bosne i Hercegovine. Kada visoki predstavnik donese odluku, dio naroda ga podržava, a dio ne. Ovo razgraničenje podrške i osude (kao i u slučaju partija) uglavnom je po etničkim linijama, tako da Bošnjaci uglavnom podržavaju odluke, čak ga ponekad i pozivaju da interveniše, dok ih Srbi kritikuju. To za posljedicu ima da Bošnjaci žele veće miješanje visokog predstavnika, jer su njegove odluke uglavnom u pravcu njihovih političkih želja. Sa druge strane, Srbi se osjećaju žrtvama međunarodne zajednice i ne vjeruju u politički sistem zemlje u kojoj žive. Naravno, oba stanovišta su pogubna po demokratičnost Bosne i Hercegovine, jer fokus naroda nije na unutrašnjim institucijama, već na spoljnom faktoru.
Unutrašnji faktori limitacije suvereniteta Bosne i Hercegovine, koji su ovdje ukratko predstavljeni, bez sumnje ukazuju da ova zemlja ima daleko veći deficit suvereniteta od mnogih drugih zemalja. Prije svega institucija visokog predstavnika, koja bez ikakvog pravnog osnova stvara zakone i donosi obavezujuće odluke, podriva nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine. To onda utiče na politički proces, jer se političke strukture, po prirodi stvari, prilagođavaju činjenici da postoji jedan dominantan akter u političkom životu, pa se politika Bosne i Hercegovine ravna po toj činjenici.
Naivno je mišljenje da je visoki predstavnik neutralni posmatrač koji usmjerava Bosnu i Hercegovinu ka pravom putu i da to usmjeravanje nema drastične političke implikacije. Upravo zbog toga postoje Ustavi, zakoni i tri grane vlasti, koje se konstantno međusobno kontrolišu, da bi se uspostavila ravnoteža.
Posljedice limitacija suvereniteta Bosne i Hercegovine
Navedeni argumenti jasno ukazuju na to da Bosna i Hercegovina ima veoma veliki deficit suvereniteta, zbog toga što nema slobodu donošenja samostalnih odluka oko nekih osnovnih državničkih pitanja. Posljedice ovako ograničenog suvereniteta nisu male i takođe mogu biti spoljne i unutrašnje.
U uvodnom dijelu opisano je da je savremeni međunarodni sistem izgrađen na komunikaciji i zajedničkom djelovanju nacionalnih država. Da bi takav sistem funkcionisao, države moraju da imaju svoj sopstveni glas, a preduslov za to je nezavisnost i suverenitet. Kao što je demonstrirano, Bosna i Hercegovina nema ekskluzivnu slobodu donošenja odluka, već je ta moć u rukama međunarodne zajednice, preciznije u rukama nekoliko dominantnih zapadnih zemalja.
To znači da Bosna i Hercegovina svoj, navodno nezavisni glas, daje interesima stranih sila, što ne samo da je štetno po interese države, već ugrožava čitav međunarodni sistem, koji takođe počiva na pažljivo konstruisanoj ravnoteži. Ovakva situacija postaje posebno problematična kada Bosna i Hercegovina zauzme neku od prominentnih pozicija na međunarodnoj sceni. Takav slučaj je bio između 2010. i 2012. godine kada je Bosna i Hercegovina imala mjesto u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koji je, kao što smo naveli, najmoćnija međunarodna institucija.
Što se tiče unutrašnjih posljedica, one uglavnom pogađaju građane Bosne i Hercegovine. Slobodno se može reći da ni jedan od konstitutivnih naroda ne vjeruje istinski u državu Bosnu i Hercegovinu. svi su apsolutno svjesni da oni ne odlučuju o ključnim stvarima, već da to čini neko sa strane. Činjenica da neki više podržavaju ovakav intervencionizam međunarodne zajednice, a neki manje, je takođe nebitna, jer se ovdje radi o državotvornim principima, a ne o političkim željama. To vodi situaciji da građani imaju iluziju države koja zapravo ne postoji, što u nezavidan položaj dovodi prije svega državne zvaničnike, jer građani od njih očekuju nešto što oni nekad realno nisu u mogućnosti da pruže.
Zaključno razmatranje – Da li je Bosna i Hercegovina suverena država?
Na osnovu teorija i primjera koje su u ovom radu obradđeni, možemo sa sigurnošću da zaključimo da je situacija u Bosni i Hercegovini jedan opšti pravni i politički haos. Politiku u Bosni i Hercegovini ne vodi narod, koji je po Ustavu zvanični nosilac suvereniteta, već to čine strani faktori, koji vrlo često nisu upoznati sa istorijskim, društvenim i političkim specifičnostima u ovoj državi. Zbog toga ne treba da čudi što odluke međunarodne zajednice često imaju neočekivane i neželjene efekte i zapravo samo udaljavaju Bosnu i Hercegovinu od zacrtanih ciljeva.
Demokratija se ne stvara preko noći. Velikoj Britaniji su bili potrebni vijekovi sukobljavanja i reformi kako bi dostigla onaj nivo demokratičnosti kakav danas posjeduje, pa donošenje instant rješenja kao što je stvaranje novih institucija bez političkog dogovora ili nametanje zakona možda uljepšavaju situaciju na papiru, ali država ne postoji samo na papiru, već i u stvarnosti. A stvarnost je takva da ni narod ni političari Bosne i Hercegovine nisu u potpunosti shvatili šta je demokratija. A i kako bi shvatili? Za njih Bosna i Hercegovina nikad nije ni bila demokratija, već protektorat u kojem jedna osoba (!) može da donosi odluke od ključne važnosti bez ikakve odgovornosti za njih. Čitava jedna nova generacija građana Bosne i Hercegovine je odrasla u ovakvoj situaciji, koja je navodno „ad hoc“.
Štaviše, međunarodna zajednica ne samo da ignoriše demokratske procese u Bosni i Hercegovini, već ih aktivno ugnjetava. Kada god se zvaničnici Republike Srpske usprotive nametnutim odlukama, pozovu na promjenu sistema ili dovedu u pitanje postojanje Bosne i Hercegovine, što je njihovo demokratsko pravo, bivaju kritikovani, sankcionisani i smjenjivani. Na osnovu kojih međunarodnih principa Škotska može da glasa o ostanku u Velikoj Britaniji, a Republika Srpska ne može o ostanku u Bosni i Hercegovini? Na osnovu kojih principa Kosovo treba da bude nezavisno, a Republika Srpska ne?
Sasvim je očigledno da se ovdje radi o selektivnoj demokratiji u kojoj je u redu govoriti i raditi stvari koje su u skladu sa planom za Bosnu i Hercegovinu, koji je definisao neko sa strane, dok sve što iskače iz tog plana nije dozvoljeno. To nije demokratija, već privid demokratije.
Bosna i Hercegovina ni teorijski ni praktično ne može biti smatrana suverenom državom.
Jedina šansa koju Bosna i Hercegovina ima da opstane je da se zatvore sve institucije koje od nje čine protektorat, te da se cjelokupna moć odlučivanja vrati za to predviđenim institucijama koje će biti odraz volje konstitutivnih naroda. To će možda nakratko pogoršati stvari i produbiti političku krizu, ali je neophodno za dugoročni opstanak Bosne i Hercegovine, ako je on uopšte moguć.
Prvi njemački kancelar Oto fon Bizmark (Otto von Bismarck) je rekao da je politika vještina mogućeg. Krajnje je vrijeme da i narod i političari Bosne i Hercegovine uvide šta je realno a šta nerealno i da na tome počnu da grade svoju budućnost za koju će sami snositi odgovornost. (Kraj)
