PIŠE: Saša Bižić
U sjenci oštre konfrontacije vrha vodeće vladajuće stranke i opozicionog bloka na posljednjoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, 6. novembra, ostala je važna dimenzija – najopskurniju ulogu na tom skupu, a posebno uoči njegovog održavanja, imao je Demokratski narodni savez.
Za nepunih sedam dana, ova stranka je u disciplini (auto)destrukcije ostvarila domete koje ostali akteri političke scene RS dostižu tek nakon višemjesečnog truda i pregalaštva. Do te mjere da referendumski mehanizam u Srpskoj ima veće šanse da preživi još jedno valjanje u blatu nego DNS, ukoliko čelnici ove partije nakon neviđene blamaže sa tzv. manevrisanjem povodom izjašnjavanja o Sudu i Tužilaštvu BiH ponovo posegnu za kompromitovanom sintagmom: „Riječ je riječ“.
Nije sporno, i kvartet koji je istupao u ime parlamentarne većine i čitav niz opozicionih poslanika doprinijeli su mučnom ambijentu maratonskog zasjedanja. Ali, to je već rutina. Kada glavni govornik iz prve kategorije publici ispred televizijskih ekrana plasira širok repertoar tema sa samo jednim ciljem – da se zaboravi ključni povod okupljanja, a konkurente unutar parlamenta razdraži zabacujući im udicu autentične sirovosti i odglumljene ležernosti, preostaje tek da se sačeka rasplet viđen više desetina puta. A to je jagma u njegovoj ciljnoj grupi u zgradi NSRS, uz svega par izuzetaka, da zagrizu mamac. Naravno, ribara ne može povući u mutnu vodu retorika identična onoj kakvu on koristi, pa se takvi dueli završavaju na jedini mogući način. Kada kontrolišeš mikrofone, po definiciji imaš posljednju riječ u kafanskom nadgornjavanju, a odgovor na naređenje „Sjedi dolje“ niko ne čuje.
Predstavnici DNS-a su otćutali ovu sjednicu parlamenta. Pričao je samo Nedeljko Čubrilović, i to onda kada je nastojao da se glasovi sumnje u odustajanje od referenduma u RS o Sudu i Tužilaštvu BiH čuju što kraće. To ga nije spriječilo u namjeri da zasjedanje volšebno traje što duže, kako bi se završilo u gluvo doba noći, sa promilom najupornijih svjedoka i dovoljnom vremenskom distancom od razabiranja šta se, ustvari, desilo u četiri sata ujutro, da budu zakašnjele sve negativne reakcije na svršen čin.
Pa, zašto bi onda DNS-ovci bili odgovorni za bilo šta, ako su u NSRS, osim Čubrilovića, predstavljali sliku bez tona? Zbog glasanja u noći između 6. i 7. novembra, odnosno, još više, zbog izjava koje su mu prethodile. Predsjednik DNS-a Marko Pavić je, prvo tokom posjete Ugljeviku, a onda i u jednom televizijskom intervjuu, rekao da se njegova stranka protivi odustajanju od referenduma, te da je spremna da izdejstvuje takvu odluku u NSRS, ukoliko i poslanici Saveza za promjene budu na istim pozicijama. Ishod glasanja, sa 46 glasova za odustajanje i 25 glasova protiv, potvrdio je da je takva volja postojala, nezavisno od rasprava o tome da li je zasnovana na dovoljnom broju ruku, koliko je iskrena i da li se razlikuje od određenja SZP-a prije više od dvije godine, kada se referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH prvi put našao na dnevnom redu parlamenta Srpske.
Ali, jasni signali da situacija ide u tom pravcu nisu bili dovoljni Paviću da istraje na sada već smiješnoj tvrdnji: „Ne mijenjamo baš tako lako mišljenja i stavove“. Umjesto takvog toka, komični predznak je izgubila i postala smrtno ozbiljna Čubrilovićeva opservacija povodom Pavićeve najave: „Mislim da ga niste dobro slušali. Preslušajte ga ponovo“. „Izgubljen u prevodu“, Marko Pavić je mogao tek da posmatra kako se pet glasova DNS-a u NSRS ravna u skladu sa Čubrilovićevim, a ne njegovim „direktivama“.
U svemu tome, uopšte nemaju težinu polemike da li bi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH u RS bio opasni avanturizam ili opravdani gest samopoštovanja. Poenta je da je Pavić mogao da zaustavi praksu potpunog dezavuisanja prava na budući referendum o bilo kojem važnom pitanju, pa i onom najvažnijem, čemu mjesecima, pa i godinama, obilato doprinose oba bloka u RS. Da je imao petlju da toj farsi kaže „Stop“, javnost bi sigurno bila u stanju da prepozna da se radi o činu iznad pukog predizbornog, dnevno-političkog svrstavanja na ovu ili onu stranu. Ali, pošto se to nije desilo, teško da su ikome van DNS-a bitni motivi za ovakvu lakrdiju.
Koga je briga da li je glasanje posljedica činjenice da je Čubrilović od Pavića preuzeo skoro sve konce upravljanja strankom, pa je samo pitanje vremena kada će „pasti“ i Prijedor? Kome je važno da li je u pitanju bio Pavićev blef, s ciljem da pacifikuje opoziciju, bar tokom sjednice visokog rizika, i odvrati je od korišćenja metoda opstrukcije, koje su protekla dva puta završile diferencijacijom na poslanike iz male i velike sale? Povrh svega, ko još može da ozbiljno razmatra procjene o navodnom koncepcijskom neslaganju Čubrilovića i Pavića, pri čemu je prvi za apsolutnu lojalnost većem partneru, a drugi, kao, za samostalnije djelovanje u odnosu na „starijeg brata“? Čak i iz ugla kritičara vlasti, Čubrilovićeva tradicionalna metoda političkog preživljavanja – jasna od momenta kada je sa mjesta predsjednika SDS-ove gradske vlade u Banjaluci 1997. izmigoljio u koaliciju „Sloga“ – djeluje gotovo otmeno u poređenju sa Pavićevim aktuelnim tumaranjem.
Jedini relevantan detalj o ovoj priči o totalnoj dezorijentisanosti jeste to što je DNS, sa pet poslanika u NSRS, što mnogima ne djeluju kao kapital vrijedan pažnje, došao u poziciju da doslovno vedri i oblači na političkoj sceni RS, žestoko polarizovanoj na dva bloka, koji bez njih nemaju većinu. Pri tome, najžalosnije je što su šampioni u vođenju politike lišene bilo kakvih principa, bilo kakvog sadržaja osim golog interesa, postali predvodnici stranke koja je sredinom prošle decenije imala sasvim drugačiju reputaciju. Tada je malobrojni poslanički klub DNS-a, uz ponekog radikalskog usamljenika, davao simboličan, ali svakog respekta vrijedan otpor trendu otvorenog prenosa najvažnijih nadležnosti RS na nivo BiH, uz podršku svih tadašnje glavne struje ovdašnje poliičke scene, oličene u SNSD-u, PDP-u i SDS-u.
U međuvremenu, mnogo toga se promijenilo. Bilo bi pogrešno primjetiti da se DNS „zarazio“ virusom nedostatka elementarne dosljednosti od kojeg boluje ostatak stranačkog spektra u Srpskoj. Prije bi se dalo zaključiti da čitava partijska skala u RS počinje da liči na DNS, ovakav kakav je sada. I da je ta opcija, bez obzira na svijetle epizode u prošlosti, napravila pun krug, ako se ima u vidu jedna situacija iz faze nastanka Demokratskog narodnog saveza. Naime, u ljeto 2000. godine, kada su se razilazili sa Biljanom Plavšić, mnogi osnivači DNS-a bili su akteri urnebesnog događaja na posljednjoj, raskolničkoj skupštini Srpskog narodnog saveza. Pokušaj smjene Plavšićeve sa liderske pozicije završio se u haosu i bez konkretne odluke, a prije toga zadao je pravu muku nesrećnicima zaduženim za brojanje glasova. Jer, ispostavilo se da se i za njen ostanak na funkciji, ali i za odlazak, tajno izjasnila natpolovična, gotovo identična većina delegata!? Odnosno, dobar dio prisutnih u kratkom vremenskom razmaku prvo je podržao jedan, a zatim i drugi, suprotan scenario. Za svaki slučaj. Kako tada, tako i danas. Važno je biti na „pobjedničkoj strani“, makar i po cijenu ruganja većini građana RS. A o sprdnji na vlastiti račun da se i ne govori.
