Je li Ivica Todorić proizvod hrvatske tranzicije ili tek njen najsnažniji i najvažniji protagonista? Njegova uloga u hrvatskoj ekonomiji bila je ogromna, kao i njegov utjecaj na ekonomsku politiku države. Njegov pad protresao je temelje privrede u državi, ali i unio uznemirenost u političke krugove koji su u Todoriću vidjeli saveznika, ali i potencijalno opasnog igrača na sceni koja je daleko od uređene, piše Jutarnji list udetaljnoj analizi koju prenosimo u cjelosti.
Pravo je pitanje danas kome je više stalo da DORH-ova istraga, koja se više ne može izbjeći, bude što mekanija – Todoriću ili članovima vjerovatno svih vlada od 1990. do danas. To ujedno objašnjava zašto Todorić poziva na osnivanje saborskog povjerenstva – tamo bi daleko više stvari završilo pod tepihom, a njegovi advokati dobili bi politički relevantan materijal za odbranu. Agrokor je loša tačka za stranačka podmetanja, ne postoji, naime, nijedna važna stranka, osim, vjerovatno, Mosta, koja od Todorića nikada nije dobila financijsku infuziju, ili neki drugi paket povlastica.
Sada, kada Agrokorov vlasnik posrće, ponovno je probuđeno pitanje – koliko se kuna i na čije račune usput posredno ili neposredno, kroz razne povlastice, slilo u podmazivanje mehanizma koji je decenijama omogućavao rast Agrokora. Pitanje je koliko bi slijed odgovora usrećio protagoniste domaće politike.
Kako je postao veliki
Nije Todorićeva krivica što je Agrokor bio velik, nego kako je postao velikim, a u toj krivici on ne može biti sam. U rastu mu je obilato pomagala politika, kojoj je on bio najkorisniji hrvatski preduzetnik. Napravio je sve što političke garniture nisu znale napraviti same: iz mrtvih je dizao uspavane kombinate, zapošljavao, povezivao regionalna tržišta, čak je i pronašao guvernera centralne banke koji im je osigurao da ne moraju voditi brigu o monetarnoj stabilnosti države.
Plenkovićeva vlada pritom je najmanje umočena u Agrokor. Ne zato što je od svih dosadašnjih najpoštenija (možda jest, možda nije), nego zato što je stigla na završetak epske istorije koncerna. Ministar Zdravko Marić vjerovatno je bio upućen u tešku situaciju u kompaniji, da nije bila bi upitna njegova sposobnost zdravog rasuđivanja, ali kada je on stigao tamo šteta je već bila napravljena, mogao je samo pokušati zatvoriti najvidljivije rupe u koncernovim financijama. HBOR-ov kredit bio je zato vjerovatno posljednji državni pokušaj spašavanja Todorićevog Agrokora. Lex Agrokor spašava državu od Todorića, a ne koncern za Todorića.
Kada je pak riječ o Todorićevim odnosima s politikom, ako se ograničimo samo na odnose s vladama u samostalnoj Hrvatskoj (jer Agrokor, da ne zaboravimo, traje od 1976.), prve Todorićeve fotografije s operativnim državnim vrhom sežu u vrijeme vlade Franje Gregurića i njegovog ministra trgovine Branka Mikše (dugogodišnji stanovnik Agrokorova tornja), dok su oficiri za vezu s predsjednikom Tuđmanom i njegovim kabinetom bili Nevenka Tuđman (u biznisu s kornetima za Ledo) i supruga Tuđmanova savjetničkog pobočnika Zlatka Canjuge, Piroška Canjuga (do kraja u samom vrhu kompanije).
Vrsni profesionalci
Todorić je oko sebe znao okupiti vrsne profesionalce. Agrokor je, uz Inu i Plivu, bio među najboljim rasadnicima korporativnih ali i političkih kadrova u državi. Željko Rohatinski još je u Ekonomskom institutu, prije njegovog prvog dolaska u Agrokor, stekao reputaciju vjerovatno najboljeg analitičara u državi, Damir Kuštrak bio je nada zagrebačkog Agronomskog fakulteta, gdje ga je čekala profesorska karijera, Mirko Galić bio je glavni urednik čitanog kasnojugoslovenskog sedmičnika Danas, direktor HRT-a i ambasador u Francuskoj s odličnim vezama posvuda, Zdravko Marić još je u vrijeme rada na Ekonomskom institutu stekao zavidnu reputaciju koja ga je dovela prvo za gostujućeg predavača na Zagrebačku školu ekonomije i managementa, nesumnjivo najbolji privatni studij u državi, a vrlo brzo i u Ministarstvo financija gdje je bio glavni analitičar i državni sekretar za vrijeme ministara Ivana Šukera i Martine Dalić, kao i jedan od važnih pregovarača u hrvatskom procesu pristupanja EU (vodio je tim koji je pregovarao o “poglavlju 33” kojim se određuje državni budžet i financijska regulativa). U Agrokoru je Marić završio nakon pobjede koalicije Zorana Milanovića na izborima, i to zato jer mu je Todorić, koji je prepoznao njegov talent, ponudio bolje financijske uslove nego što ih je mogao ponuditi Slavko Linić koji ga je zvao za svojeg zamjenika.
Jednako tako, Todorić je u svoje planove u jednom trenutku uključio i cijelo vodstvo hrvatskih liberala, kada je pokušao pogurnuti Rohatinskog za premijera, ali iTomislava Karamarka, prije njegovog povratka u HDZ, s kojim je razmišljao o osnivanju nove stranke.
Dug i investicija
Kakva je u tom Todorićevom mozaiku bila uloga Željka Rohatinskog? Stabilna valuta ključna je za stabilno poslovanje i za mogućnost planiranja. Agrokor se u vrijeme guvernerskog mandata Rohatinskog u Hrvatskoj zadužio vjerovatno najviše, dugovi su bili usmjeravani u velike investicije. Da kuna nije bila stabilna i da nije mogao računati da će tako i ostati, a tu je Rohatinski, kao i kasnije njegov nasljednik Boris Vujčić, bio najbolja garancija, Agrokor se ne bi mogao upuštati u takve pothvate, ili bi oni bili značajno skuplji i kompaniju ranije dotjerali do propasti.
Ne može se reći da je Rohatinski stabilnost kune čuvao zbog Agrokora, to je činio iz ispravnog uvjerenja da samo stabilna valuta može biti motor zdrave ekonomije. Zašto se onda vratio u Agrokor? Opet zato jer mu je Todorić ponudio najviše. Stanovnici Tornja, barem oni koji su tamo došli “po zasluzi” (Piruška Canjuga, Branko Mikša, Davorin Spevec, Kuštrak, Mirko Galić i sin…), znali su da su osigurani zauvijek. Čak ni sada, kada se sve raspalo, nitko od njih Toranj nije napustio nezbrinut.
Jesu li Damir Kuštrak i Maja Brinar bili Todorićevi spavači u Vladi Ivice Račana? Oboje su u Vladu stigli iz Agrokora. Kuštrakov uticaj na državne financije nerijetko je bio snažniji (i pozitivniji) od ministrovog. Ministar-profesor Mato Crkvenac bio je prespor za ubitačan ritam promjena koji je ministarstvu financija nalagala tranzicija. Uloga Maje Brinar u kabinetu ministra gospodarstva Goranka Fižulića s današnje se pozicije čini manje aktivnom. Fižulić je znao biti ministar, ali zato je trajao kratko. Činjenica je da se Brinar (danas Frenkel) nakon boravka u Vladi nije vraćala u Agrokor. Koncern je Račanovo razdoblje proveo uglavnom jačajući svoje pozicije u regiji.
Uloga Hanfe
Ostaje pitanje Hanfe. Je li Agencija koja je morala znati u šta ulažu mirovinski fondovi trebala tolerisati njihovu veliku izloženost Agrokorovim kompanijama, za koje se znalo da su opterećene teškim hipotekama koncernovog sve manje otplativog duga? HNB je bankama zabranio kreditiranje koncerna, ali je žmirio na faktoring agencije i na bankovne mjenice koje su bila jednostavna, praktična, a za koncern jeftinija varijanta kredita.
Citiramo odlomak iz nedavno objavljenog članka Željka Ivankovića: “Todorić je sebe shvaćao i kao političku činjenicu. U javnosti je već objavljeno njegovo tumačenje kako je došlo do susreta s Plenkovićem na pomolu krize u Agrokoru, a to mi je tumačenje iznio i sam. Kaže, prvo mu je tadašnji predsjednik Sabora Božo Petrov slao poruke da se susretnu i nudio pomoć ako je potrebna. Todorić se nije osvrtao na pozive drugog čovjeka koalicije, nego se nakon opetovanih poruka javio prvom čovjeku, Plenkoviću. To je držao primjerenim rangom.”
Tu se najbolje očituje Todorićevo uvjerenje da je zapravo on najvažniji čovjek u Hrvatskoj. Njemu nije važno što je Božo Petrov kao predsjednik Sabora hijerarhijski nadređen premijeru Andreju Plenkoviću. On traži sastanak sa šefom izvršne vlasti, jer to je mjesto gdje se stvari obavljaju. To je ujedno i znak da tranzicija u Hrvatskoj nije završena.
(Jutarnji.hr)
