Na političkoj sceni Republike Srpske u proteklih 25 godina bilo je mnogo urnebesnih situacija i skoro sve su imale reprize, ali u maju 2017. jedna scena se događa prvi, a vjerovatno i posljednji put. Jer, prisustvujemo početku kraja političara koji je sam sebi potpisao stranačku presudu onog trenutka kada je ispričao – vic, što ne bi bio naročito neobično da nije riječ o osobi na visokoj poziciji u izvršnoj vlasti nanivou BiH, o ministru bezbjednosti Draganu Mektiću.
Naravno, Mektić je pao u nemilost većine njegovih takozvanih drugara iz vrha SDS-a znatno prije nego što je na sjednici Predsjedništva ispričao foru o Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Srbiji i Siriji. Jer, kada su izdejstvovali Mektićevo imenovanje na funkciju u Savjetu ministara, u Politbirou SDS-a od njega su očekivali seriju hapšenja krupnih imena iz političke konkurencije. Ne zato što ozbiljno shvataju borbu protiv korupcije, već zbog toga što razumiju da je ovo doba spektakla i da samo privođenja kapitalaca bliksih vlasti u RS pred TV kamerama garantuju desetine hijada novih glasova na prvim narednim izborima.
Umjesto toga, od Mektića dobili su starca Slobodana Pavlovića od stotinu ljeta, nešto činovničke boranije iz posthumne zaostavštine Gavrila Bobara, te nimalo bezazlenu Slavicu Injac, koja se vratila u igru s velikim tokovima novca, goropadnija nego ikad. Sve u svemu, dovoljno tanak ulov da Mektiću brzo istekne rok trajanja u očima onih koji su se zacenjivali od smijeha njegovom vicu, da bi se, nakon mrštenja u porodicama Karadžić i Mladić, brzopotezno prešaltali i shvatii da je ova neopreznost, ustvari, idealna priika da Draganče bude pušten niz vodu.
Ali nije samo ni to. Mektić je prije par mjeseci krenuo u ozbiljnu unutarstarnačku kampanju kako bi izborio kandidaturu za Predsjednika RS ispred SDS. Kad je uvidio da nema stranačku podršku stvar je pokušao da okrene na šalu .
Shvativši da se stranačke kolege ne šale, odlučio je da preduhitri ortake koji su namjerili da mu se zahvale na uslugama, ali to nije učinio u stranačkom predsjedništvu, već na marginalnijem terenu – u opštinskom odboru SDS-a u Prnjavoru. Tu je rekao da neće da se druži sa tajkunima i švercerima, i ostavio zabezeknute lokalne vedete u sukobu, Nemanju Vasića i Miladina Stanića, da pogađaju na koga je od njih dvojice mislio.
Kada se uskoro bude suočavao sa posljedicama vlastite želje da bude ustoličen u Palatu Predsjednika RS Mektić će imati dovoljno vremena da uči iz grešaka drugih. Recimo, kad smo već kod komičara, od tetke Eve Ras. Ona je, prema ne tako davnom svedočenju same Eve, 1948. bila čistačica u sudu u Subotici.
Kada se Tito razišao sa Staljinom, predsjednik suda je sljedećeg jutra došao u zgradu, doveo sirotu Evinu tetku ispod velikih uramljenih fotografija Josipa Broza i Josifa Visarionoviča i naredio joj: „Skidaj ovo đubre“! Jadna žena, potpuno politički neismena, uspjela je samo da pita: „Koje?“ Naravno, OZNA je brzo obaviještena o tom dvoumljenju i tetka je završila na Golom otoku, gdje je provela naredne dvije godine.
Za Mektića nema takve opasnosti, pošto njega ne čeka boravak iza rešetaka, već samo povratak u rodni Prnjavor, ponovno svođenje na lokalne okvire i lagani hod ka staroj dobroj anonimnosti. Tada će biti prekasno da se kaje što nije na vrijeme shvatio da se ustvari on sam doveo ispod tri slike.
(srpskainfo)
